Lišće minulih jeseni

...i tiho prekriva je žuti pokrov svih godina... to je samo lišće...

07.12.2007.

Promjene

Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari...

Ostavila sam momka sa kojim sam bila u vezi godinu i 4 mjeseca, zbog osobe o kojoj pišem na blogu, zato sam i prestala pisati, jer više nemam pristup internetu. Tek ponekad svratim u net centar da provjerim mail, pa usput posjetim i blogger... Dosta toga se promijenilo kod mene.

Nisam prestala pisati, imam textove pisane na papiru, svako slobodno subotnje popodne posvetim pisanju. Potrudit ću se da ih prekucam pa stavim na blog, ali otom-potom, posvetila sam se svojoj davnoj ljubavi i ne dam ga više nikome... Sada ima samo mene i ne želim da ga brinem na bilo koji način...

Pozz

15.11.2007.

Sjaj u kosi

Na rubovima njenih sjećanja

Blijede lica kuće madame tussaud

Divlje pjesme tvrdih predgrađa

Ritualne pijanke subotom

 

Željela je da se izvuče iz nevolje

Da se momci lome oko nje

Mislila je da će sjajem u kosi

Osvojiti poljupce

 

Osjećala je korake cijelim bićem

Donosili su dahtanje i znoj

Lupu potpetica u crvena predvečerja

zamor gomile

  

Ponovo tupa bol u stomaku

Lijeno kao da spava klatarilo se vrijeme

Počela je da priziva sreću

Počela je da brine za sebe

 

Tišina odzvanja kroz noć

Samo vojnik zviždi za njom

 

U vezama su stajale djevojke

Mnoge stvari je naučila grleći zid

Nije ona bila glupa znala je što čini

Plašila se starosti

  

Kada kiša potjera narod sa ulica

Nekako joj se ljudskiji pričinja grad

Pljuje ona na velike riječi

Na njih se navikla...

 

Mojoj prijateljici A., da se što prij izvuče iz tog depresivnog stanja u koje su je uvukle loše osobe, i nađe nekoga ko je vrijedan... Ne daj se lavice!

09.11.2007.

Meni se, dušo, od tebe ne rastaje

Nije vazno odakle sam
sve dok znades kuda putujem
deralo me sedam mora
gorka kora ljute nevolje

To sto brodi ne mogu da prevale
covjek umije
meni se, duso, od tebe ne rastaje

Tamo gde se vali lome
ostavljaju prostor otvoren
ispada se vrlo lako
no se zato tesko uspinje

Moj se napor odbija od stijene
hridi kamene
meni se, duso, od tebe ne rastaje

I wouldn't have believe it
you move me to poetry you do
speaking freely anyone who studies us
from various points of view

We'll find that we resemble mildew
in everything we do
sorry, baby, it's the way
how you treat me, too

22.10.2007.

Nizbrdo

Prije tri dana opet smo se našli u 17:00h u parku. Bio je raspoložen i vedriji nego prije. Čemu toliko veselje, ako nije tajna - pitala sam. Rekao je da ga je krenulo sa materijalne strane, uspio je posuditi neke pare za stanarinu od prošlog mjeseca. Stanarinu??!! Kada si se to osamostalio? Prije pet mjeseci. A zašto, kako? Nisam namjerno, život me natjerao. Pa zašto ne pričaš lopove jedan? E moja Mini (zvali smo se MIki i Mini), da ima nešto lijepo davno bih se ja pohvalio...

Tada sam ga jednostavno bombardovala pitanjima, gdje je sa stanom, radi li nešto, kako plaća račune, šta je sa porodičnom kućom, šta je sa roditeljima i sestrom, je li završila studije; a onda sam ga pogledala i na njegovom licu primijetila bol... Prestala sam sa pitanjima. Izvadio je cigare i zapalio. Ništa nismo progovarali, iz istog razloga, ja jer sam se bojala pitati zašto je odjednom postao tužan i izgubljen a on se nije htio sjećati nečega što sam pitala. Mini, mogla bi biti novinarka koliko pitanja postavljaš... Oprosti, htjela bih znati šta se dešavalo s tobom u ovih godinu i par mjeseci... A da to ipak ostavimo za neki od narednih života? Sad sam već znala da je nešto strašno, jer nije htio da mi kaže, samo je sakrio pogled. Miki, stvarno me zanima šta je bilo s tobom, nije tako loše valjda? Znam da te zanima, ali ne vjerujem da bi htjela čuti ono što bih ti rekao. Svijet još uvijek nije propao, a ne vjerujem ni da će kad mi ispričaš, ajde ukratko, dvije-tri crtice. - pokušala sam da ga oraspoložim malo. Dobro, ali kad prestanem pričati, obećaj da me nećeš višeništa pitati. Obećavam.

Sestra mi se udala za jednog dijasporca iz Austrije, dva mjeseca nakon što si otišla. Posvađala se s ocem tako jebeno da je sljedeće jutro otišla od kuće. Znaš i sama da je otac bio ponosan na nju, kako dobro uči i zahtijevao je da se ne udaje dok ne završi fakultet. Već je osmi mjesec kako je s njim otišla u Austriju i od tada ni traga ni glasa od nje.

Nisam mogla vjerovati u njegove riječi. Sestra mu je uvijek bila ponosna i pametna, ali da će se tako rano udati to ne bih ni pretpostavila nikada. povukao je dim i nastavio:

Prije nešto više od šest mjeseci, starci su otišli u Osijek, u posjetu nani i dedi. Tu noć sjedio sam na onoj smeđoj fotelji i gledao Orkanske visove po ko zna koji put.

Nekoliko trenutaka nije govorio, oči mu se ispuniše suzama...

Poginuli su, Mini. Ostao sam sam bez ikoga, svi su me napustili!

 

Dugo sam razmišljala da li da pišem o ovome, već dvije noći nisam spavala nikako, bojala sam se da ne uradi neku ludost. Dugo se nisam isplakala kao prije tri dana. Čak sam plakala i kad sam došla kući - na samu pomisao kako čovjeku tako nizbrdo krene. Ne znam kako da mu pomognem i vratim ga u život, jer više se ne smije, uvijek je nekako dalek, odsutan i pretjerano miran, kao da je... umro.

09.09.2007.

Kurva sudbina

Sjedio je na klupi i pušio cigaru. Bože, on je mrzio cigare, nisam poznavala osobu kojoj je dim smetao više. Laktovima naslonjen na koljena razmišljao je o nečemu. U rukama je nervozno vrtio kutiju od cigara. Kada sam prišla već dovoljno blizu, dočekao me nekim nepoznatim umjetnim osmijehom, kojeg je vremenom uvježbao. I nakon što su se izredala dobro poznata uvodna pitanja "Kako si", "Šta ima novo" itd, slijedila je tišina. Trajala je tačno onoliko koliko nam je bilo potrebno da se sjetimo nas. Nisam mogla izdržati pa sam ga pitala da li je našao nekoga koga smatra životnim saputnikom. Odgovorio je samo da ih je poslije mene imao nekoliko, ali da ni prema jednoj nije osjećao ništa. Srce mi se ispunilo toplinom i zadovoljstvom, ali se zaledilo istog trena kad sam se sjetila da sam ja ta koja još uvijek ima nekoga. Znala sam i to da će me pitati isto što i ja njega, rekao je: "Zašto sama ne odgovoriš, ne treba ti pitanje. Reci mi ono što već odavno znam, ti mi reci u lice." Nekoliko trenutaka sam šutjela, i već sam bila blizu da zaplačem kada sam napokon počela pričati. Da, imam nekoga. 4 mjeseca sam u vezi sa tom osobom. On je duhovit i lijepo izgleda, radi u očevoj firmi i pred njim je karijera. Tada sam stala sa pričom, prekinuta shvatanjem da pored mene ne sjedi jedna od prijateljica, nego osoba koju boli i ovo malo što sam na brzinu uspjela progovoriti. "Oprosti..." jedva sam izgovorila. Iznenađeno me pogledao "Zašto, baš si lijepo počela, pričaj mi. Pričaj o njemu, kako si ga upoznala, imate li neko vaše mjesto, jeste li išli na more i gdje ako jeste, šta vozi i kakav mu je stan... kakvih još ima kvaliteta čovjek sa kojim si?"

Suze su same krenule niz obraze, zagrlio me. "Nije mi cilj bio da te rasplačem, nego da te razveselim, stvarno sam htio da mi pričaš o njemu, ne želim te podsjećati na moje greške i neugodnosti lj...", nije izgovorio ljubavi, samo me zagrlio jače. A mene su te njegove riječi toliko rastužile da sam slinila na njegovoj maici pokušavajući da napravim što manju buku. Mogla sam pričati o njemu koliko god je htio, ali nisam mogla podnijeti da nakon toliko vremena još uvijek svu krivicu čuva za sebe. Znam da bi ga boljelo da sam nastavila pričati, i znam da bi tu bol podnio kako samo on to zna samo da bih ja ostala nasmijana.

08.09.2007.

Parče sna

Juče:

"...samo bih voljela znati da li si ok i grije li te josh ona nasha jakna kao nekada?"

"I jesam i nisam ok, a jaknu sam morao prodati... ali to je vec duga prica. A ako si htjela da izadjemo mogla si to odmah napisati, pusti prazne price i kako sam, ti tu ionako ne mozes nista uraditi... Budi u 8 na starom mjestu ili zaboravi ovaj broj - cini mi se kao da bas imas lijep izbor. Vidimo se."

04.09.2007.

Čekaj me

Čekaj me i  ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada poruke prestanu stizati izdaleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome ko čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kad ti kažu da je vrijeme da zaboraviš i da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj me i nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ni sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije „taj je imao sreće“
Ko čekati ne zna taj neće shvatit
Niti će znati drugi da si me spasio ti jedini čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znaćemo kako preživjeh vatru kletu

Naprosto,ti si čekati znao kao nitko na svijetu

04.09.2007.

Sjećam se naših prvih pogleda, osmijeha i dodira

Kažu da kada nešto više ne možeš držati u sebi - svakako ne škodi podijeliti sa drugima, možda nađeš odgovor, ili bar utjehu na neko vrijeme. Razgovarala sam sa nekoliko prijateljica i sve su rekle da sam luda što i dalje mislim o njemu. Kad bi bilo tako lako zaboraviti sve loše trenutke, sve sopstvene greške i teške riječi... Ni jedna od njih ne zna cijelu priču oko njega, i bojim se da će imati drugačije mišljenje o meni ako saznaju cijelu istinu, pa sam je svakako prešutjela. Naravno da sam situaciju okrenula u svoju korist (bar za ostale), zato se nisam nadala nekoj pomoći od njih. Logično je ako sam im rekla da je on kriv za sve - da će se tako i postaviti. A ono što je istina jeste da sam svaku minutu budnoga stanja provela sjećajući se. Mrzim se sjećati, to je tako glupo... Ali sjećam se

Bio je sniježni decembar. Dogovorili smo se da mu kupimo debelu zimsku jaknu, jer je ona koju je imao bila jako tanka za minus koji je vrebao. Našli smo se na dogovorenom mjestu i krenuli u obilazak većih tržnih centara. Držala sam ga za ruku u džepu jakne, kada se smotano okliznuo. Dok je padao nisam puštala njegovu ruku, već sam je čvrsto stisnula i pokušala sam da mu pomognem ali smo obadvoje završili kotrljajući se niz malo brdašce. I kao u filmu, ja sam ležala na njemu. Poljubio me nježno i ja sam se istopila, a zatim se počeo koprcati kao da je dobio neki napad. Ustala sam i samo stajala pored preplašeno a on se okrenuo na stomak pa se pridigao, i počeo smijati. Kao ja, i snijeg na kojem je ležao brzo se počeo topiti i vlažiti mu odjeću. To ga je zagolicalo pa se borio sa mnom da se okrene ali ja nisam shvatila i od svega toga nastala je ova smiješna situacija koje sam se sjetila danas. Tada cijelu priču pogledam nekim drugim očima, mojim - mutnim očima. Zaprljanim od laži i grijeha, i ne bude mi svejedno... U meni se budi kajanje, i neke davno zaboravljene želje. Ali ne znam kako da ih ostvarim, još uvijek nemam dovoljno hrabrosti ni poruku da mu pošaljem. Iako sam dobila ideju da ga pitam da li još uvijek ima jaknu koju smo kupili zajedno; i da li ga grije imalo kada mene nema.

 

24.08.2007.

Ti samo budi dovoljno daleko

Čak ni za trenutak ne uspjevam naći mir, zaboraviti šok od prije dva dana koji je probudio najteža bolna sjećanja. Njegov osmijeh, njegovi nemirni prsti i strah koji je osjećao ne mogu sakriti od sebe. Možda je i bolje što me nije vidio, što nisam imala snage potrčati i zagrliti ga. Ja ipak osjećam drugačije, voljela bih da ga pitam toliko toga ali mi strah ne dozvoljava. Bojim se da ima nekoga ko o njemu brine mnogo bolje nego što sam ja brinula. Bojim se da će mi u lice reći tešku istinu i da ću se izgubiti u sjećanjima.

Teška srca shvatam da sam upravo to i zaslužila. Da li je moguće da svakoga stigne kazna, ne želim da se osjećam ovako ranjivo, želim da se ne sjećam ničega što me veže za njega. Ali čini mi se da je pravda jača od toga i da me već stigla. Savladava me bez problema, jer nije onako kako ja želim. Najgore od svega je što se po ko zna koji put u ova dva dana vraćam u prošlost i shvatam da mi ta osoba nikada nije uradila nešto zbog čega bi zaslužila toliku moju nepažnju i odbijanje. Sada, kad sam otvorila oči pred istinom - sve njegove greškice su tako male, a nada mnom kao crni oblak stoji jedna od mnogih mojih. Ona najteža, praćena grižnjom savjesti koju već odavno nisam osjećala.

Osjećam krivicu, jer sam povrijedila ni krivu ni dužnu osobu, samo da bih vidjela koliko će mu to sve značiti i kako će podnijeti nepravdu. I kao po kazni - zanesena njegovom patnjom ispod sebe gradila dubok bezdan bez dna...

22.08.2007.

Godinu dana kasnije

Večeras, nakon više od godinu dana bez njegovog osmijeha, vidjela sam ga kako sam korača... Izgubljenog pogleda i ubrzanog koraka, žurio je nekuda, a ipak je izgledao tako umorno i iscrpljeno, kao da već godinama bježi od samoga sebe. Bio mi je tako blizu, da sam mogla vidjeti nekoliko novih bora na njegovom zamišljenom licu. Prošao je pored, nije me vidio. Pogled mu je bio tako dalek, kao da kroz ovu surovu stvarnost gleda negdje daleko u... prošlost.

Pomislila sam - možda se sjeća svih naših trenutaka, i hiljadu pitanja mi je prolazilo glavom. Šta radi, gdje i s kim živi, šta mu se to desilo u ovoj godini koja je prošla tako brzo - da mi je svaki naš izlazak bio tako svjež u sjećanju kao da se jučer dogodio. Osjetila sam takvu želju da ga zagrlim i opet budem samo njegova. Osjetila sam i strah, da li je možda našao nekoga?

Otvorila se stara bolna rana, nešto u meni je isplivalo na površinu i ja htjedoh da potrčim za njim i zagrlim ga jako, ali cijela situacija pomognuta užasnom vrućinom učinila je da osjetim veliku malaksalost. Neobjašnjivo iznemogla, spustila sam se na stepenište najbliže zgrade. Njegov izgubljeni pogled kao zadnja, najupečatljivija slika u mojoj glavi... taj nevini izgubljeni pogled me toliko dotukao da sam dugo jecala uplakana na stepenicama. Moja ljubavi...

Tek sada, nakon više od godinu dana, shvatila sam koliko sam ga povrijedila. Pokušala sam se natjerati da spavam, ali nije mi dao taj pogled. Njega ne mogu da se riješim, čak sam par puta napisala sms ali sam izbrisala jer nemam hrabrosti da mu se javim nakon svega. Noćas je srušio sve zidove moje odbrane, a čak to ni ne zna...

Zora će uskoro svanuti, kao što ja polako shvatam sve gluposti koje sam uradila, igrajući nimalo smiješne igre...


Stariji postovi

Lišće minulih jeseni
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Ponovo

Lišće minulih jeseni
Mislila je da su oblaci kiše
Sivilom pritisli zidove sobe
A njene suze su mutile vode
Iz koji brodovi davno otploviše...

Kako život izgubi smisao
Kad pojavi se pitanje "Zašto?"
I sve je pusto k'o prazna misao
Jutro je, a nekom je sunce vec zašlo...

I tiho prekriva je,
Žuti pokrov svih godina
To je samo lišće...

Minulih jeseni - to su samo magle
Minulih jeseni - to je samo...
Strah

Odsanjala je sve divne snove
Zaboravila laku noć...
Zašto sve reči tako bole
Kad najčarobnija izgubi moć...

I gledaju je zbunjene slike,
Fotografije sunčanih dana,
I uramljene kao da dišu
Svakim dahom pišu reč "sama"

I tiho prekriva je,
Pokrov svih godina
To je samo lišće...

Minulih jeseni - to su samo magle
Minulih jeseni - to je samo lišće
Minulih jeseni - to su samo magle
Minulih jeseni - to je samo...
Strah

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
13220

Powered by Blogger.ba